75. obljetnica paljenja Selaca

9
8 '18

75. obljetnica paljenja Selaca

Povodom ove tužne obljetnice, u nastavku prenosimo post Jure Trutanića (Facebook grupa: Selca kroz povijest)

Budući da bavljenje poviješću u Hrvatskoj ne može proći bez ustaša i partizana, ni ova naša selačka nije iznimka, pa je danas na repertoaru takva tema. Evo i zbog čega...

Na današnji dan prije 75 godina talijanska kaznena ekspedicija temeljito je zapalila Selca čime je mjestu nanesena nemjerljiva materijalna šteta, te je počinjen kulturocid nad selačkim reprezentativnim dvorima i zgradama 19. stoljeća zajedno s njihovim arhivima i knjižnicama. Stradala je zgrada Narodnog doma, čitaonica „Hrvatski sastanak", palača Štambuk - Palac, Didolićevi dvori te još nekolicina vrijednih građevinskih ostvarenja koja poimenice nabraja Vjenceslav Štambuk u svojim zapisima, a danas su njihove ruševine vidljive po mjestu ukoliko se pažljivije pogleda u stare dvore opasane zidovima.

O tome zbog čega su zapaljena Selca pričalo se puno, a pisalo malo, posebice nakon Drugog svjetskog rata. Ova je tema poput one, široj javnosti zanimljivije, o savezničkom bombardiranju dalmatinskih gradova u Drugom svjetskom ratu, ostavljena po strani. A ono malo što se nedavno objelodanilo, poput knjige Iva Vukovića „Talijansko paljenje Selaca Braču 9. kolovoza 1943." oslanja se u najvećoj mjeri na usmenu predaju i neobjavljene zapise.

Da bismo mogli doći do odgovora zašto su zapaljena Selca potrebno je proučiti ono što imamo na raspolaganju i međusobno usporediti izvore, te izdvojiti neke ključne točke.

Iz navoda Iva Vukovića u njegovoj knjizi, te zapisa prof. Andrea Jutronića i navoda iz ljetopisa fra Augustina Marušića koje Vuković donosi, pa čak i knjige Vjere Nižetić-Barantić koja Vukovića vezano uz njegovu interpretaciju o paljenju Selaca žestoko napada, te većine zapisanih svjedočanstava mještana, izdvojio sam ključne navode koji se poklapaju i koje možemo smatrati vjerodostojnima:

1) 05. 08. 1943., na Gospu od Sniga, tri dana prije paljenja Selaca, partizani su u Bolu razoružali talijansku vojnu posadu i zaplijenili određenu količinu oružja (brojke i vrsta oružja variraju od izvora do izvora, ali to nije ključna informacija)

2) Barem jedan dan prije paljenja Selaca javnost je znala za prijetnju Talijana da će zapaliti Selca ukoliko partizani ne vrate zaplijenjeno oružje do određenog roka

3) Barem jedan dan prije paljenja Selaca čak su i pasivni mještani znali da su Talijani 07. 08. 1943. zapalili kuće u drugim bračkim mjestima (Pučišća, Pražnica, Gornji Humac, Bol) kao znak odmazde, dakle znali su da prijetnje nisu samo puko sredstvo zastrašivanja.

Smatram da bi ovi podaci trebali predstavljati početnu točku u raspravama o razlogu paljenja Selaca. Ukoliko nam je cilj približiti se povijesnoj istini, ta rasprava nikako se ne bi trebala voditi na način kako to radi Vjera Nižetić-Barantić u svojoj knjizi „Zapisi za kraj - Selačke crtice" gdje piše da su razlog zapaljenih Selaca bili „kukavičluk i zloća nečovječna (talijanske vojske), osvećivanje na narodu, jer ni u jednoj pompoznoj akciji nisu u cijelom ratu mogli doći ni do jednog partizana". Prošla stvarnost ne mjeri se takvim aršinom niti je tako banalno jednostavna. U nastavku teksta ista autorica lijepi etikete "ustaštva" i "glupih poduhvata" onima koji su preispitivali odgovornost partizana za paljenje Selaca, na čelu sa Zorom Nižetićem "Žeravicom" koji je bio rukovodioc partizanskog pokreta za istočni dio Brača. Budući da nisam bio u prilici pročitati „ustaško Jurunovo pisanje" koje je „objavio Crkveni glasnik", o čemu piše Nižetić-Barantić, već samo spomenutu knjigu Iva Vukovića sa brojnim zapisanim svjedočanstvima mještana te zapisima autoriteta poput prof. Andrea Jutronića, ne znam je li ljutnja Vjere Nižetić-Barantić utemeljena, ali sigurno emocijama i osobnim pričama nije mjesto u radovima koji imaju iole historiografsku tendenciju.

Trudeći se ne upasti u zamku nedorečenosti, pogrešaka i osobnih razmirica kojima je postojeća literatura opterećena (kao što je slučaj u gore navedenom primjeru) te uzevši u obzir gore popisana tri navoda koje bih se usudio imenovati činjenicama zbog potpunog podudaranja u izvorima različite provenijencije, mislim da je važno postaviti tri pitanja:

1) Zbog čega su partizani poduzimali akciju razoružavanja talijanske vojne posade u Bolu, ako Talijani nisu ozbiljno ugrožavali stanovništvo u tim trenucima, a kapitulacija Italije bila je izvjesna s obzirom da je Mussolini izgubio vlast potkraj srpnja 1943. te je nova Badogliova vlada pregovarala sa Saveznicima o uvjetima predaje?

2) Koja je bila svrha zapljene oružja od strane partizana ukoliko se to oružje nije moglo iskoristiti za zaštitu stanovništva i njihove imovine kada je bilo najugroženije, već je, upravo suprotno, stanovništvo i njegovu imovinu izložila pogibelji?

3) Zašto oružje nije vraćeno Talijanima na zahtjev, kada se barem dan prije znalo da će Talijani zapaliti Selca i Novo Selo kao što su najavili, budući da su već isto napravili 07. 08. 1943. u Pučišćima, Pražnicama, Gornjem Humcu i Bolu?

Budući da nemam na raspolaganju skoro pa nikakve dokumente vezane uz te aktivnosti, nisam u mogućnosti u potpunosti odgovoriti na ova pitanja. No sukladno gore napisanom, nameće se zaključak kako je partizanska akcija razoružavanja talijanske posade u Bolu bila promašena, kao što je bila pogrešna i procjena da ne treba vratiti oružje Talijanima. Moguće je objasniti zbog čega partizani nisu vojnom akcijom pokušali spriječiti talijanske kaznene jedinice da zapale naselja, iz razloga što su bili brojčano i naoružanjem inferiorniji. Ali s obzirom da se vraćanje oružja činilo čak i u očima suvremenika, kao jedino logično rješenje nastale krizne situacije, teško je odgovoriti zašto oružje nije vraćeno već se dopustilo paljenje naselja. Radi li se o pogreškama do kojih je došlo zbog nesposobnosti vojno-političkih rukovodioca NOB-a na Braču ili zbog opravdavanja njihovog rada na terenu hijerarhijski višim instancama KPJ u svrhu osiguranja što povoljnijih poslijeratnih pozicija ili zbog nekog trećeg razloga, trebalo bi temeljito istražiti pregledom dokumenata partizansko-komunističkih tijela, ukoliko su uopće takvi dokumenti sačuvani.

Selca kroz povijest (Jure Trutanić)