h1

Svim ženama iskreno i od srca čestitamo Međunarodni dan žena, u narodu poznatiji kao "8. Mart" !

U svjetlu obilježavanja 8. ožujka - Međunarodnog dana žena, prigoda je podsjetiti se početaka ove tradicije, promotriti što se na tom stogodišnjem putu postiglo, a osobito uvidjeti s kojim se društvenim problemima suočavaju žene danas i kako ih valja rješavati.

Ove godine Ujedinjeni narodi Dan žena obilježavaju pod geslom „Jednakost za žene je napredak za sve". Time se želi naglasiti da je pitanje položaja žena krucijalno za zajednice i društva neovisno o povijesnom trenutku i geografskoj širini. Skreće se pozornost na niz mjerljivih pokazatelja iz kojih se vidi da je osnaživanje prava žena danas jednako aktualno pitanje kao i na početku i tijekom 20. stoljeća, kada su žene u Americi i Europi organizirano podignule svoj glas ponajprije u pitanjima njihova položaja u svijetu rada i zapošljavanja, obrazovanja i političke participacije.

Stogodišnja tradicija borbe za prava žena rezultirala je uspostavom niza institucija na nacionalnoj i međunarodnoj razini te kompleksnom suradnjom među tim razinama kako bi se unaprijedilo rješavanje sve složenijih izazova po pitanju položaja žena kako u suvremenim tako i u još uvijek tradicionalnim društvima. Osobito to vrijedi za pitanja sudjelovanja žena na razinama odlučivanja u politici i gospodarstvu.

Suvremena Europa intenzivno traga za rješenjima koja bi osigurala veću zaštitu prava žena. Neka rješenja se normiraju, neka su na razini preporuka i edukativnih akcija. Vijeće Europe je, primjerice, prošle godine usvojilo Strategiju rodne ravnopravnosti za razdoblje 2014. - 2017. kojom se u 47 zemalja članica nastoji ojačati položaj žena i osigurati rodnu ravnopravnost. Među pet deklariranih ciljeva Strategije je i borba protiv nasilja nad ženama, jednak pristup pravosudnom sustavu te uravnoteženo sudjelovanje žena i muškaraca u političkom odlučivanju.

Vijeće Europe ističe da su zakonska rješenja kojima se regulira položaj žena u Europi posljednjih decenija unaprijeđena, ali da je postizanje jednakopravnosti još uvijek daleko od stvarnosti. Osobito je to slučaj u područjima obrazovanja, sudjelovanja na tržištu rada i političkog predstavništva.

I unutar Europe velike su razlike u političkoj, gospodarskoj i socijalnoj stvarnosti pa tako i po pitanju položaja žena u društvu.  Različita iskustva među državama mogu poslužiti i za učenje manje uspješnih od onih uspješnijih. Položaj žena u Europi dobro je istražen i dokumentiran. 

Prema podacima Eurostata i Europske komisije za 2012. i 2013. godinu, Europa je izrazito neujednačena po pitanju stvarnog sudjelovanja žena u politici i gospodarstvu.  U prosjeku, zastupljenost žena u parlamentima i vladama u odnosu na muškarce je 1 : 3. Iznimka je jedino Švedska gdje je više ministrica u vladi nego muškaraca te Finska i Nizozemska gdje je zastupnica u parlamentu nešto više od 40 posto. Porazan je podatak da u više od polovine od 30 europskih zemalja (28 članica EU-a te Turska i Makedonija) nema ni jedne žene na čelu najvećih političkih stranaka. Hrvatska je ovdje iznimno u samom vrhu (33 posto) s Nizozemskom (43), Finskom (40), Danskom (33) i Francuskom (33).

I u pogledu pozicioniranja žena na izbornim listama, situacija je različita. Belgija, Španjolska i Makedonija postigle su zapažen napredak zakonskim reguliranjem jednake zastupljenosti spolova, dok Danska, Nizozemska, Švedska i Finska imaju uravnoteženu zastupljenost i bez takve zakonske obveze. Izmjereni su i opisani neki društveni čimbenici koji, i unatoč jednakoj zastupljenosti spolova na listama, negativno utječu na broj mandata koje će u konačnici pripasti ženama. Ključni su pritom stavovi glasača, ali i dokazano manja pokrivenost političke aktivnosti žena od strane medija nego što to mediji čine s političkim kampanjama muškaraca. Belgija je primjer gdje uravnotežena zastupljenost spolova na listama rezultira sa 39 posto parlamentarnih mandata žena. Hrvatska bilježi trend u nekoliko ciklusa parlamentarnih izbora gdje žene u prosjeku na temelju izbornih rezultata dobivaju oko 19 posto mandata, dok je u parlamentu njihova stvarna zastupljenost oko 24 posto jer njihovi muški kolege preuzimaju dužnosti u izvršnoj vlasti, stavljaju mandate u mirovanje, a u parlamentarnim klupama zamjenjuju ih žene.

U pogledu zastupljenosti žena u parlamentu, Hrvatska je danas na razini europskog prosjeka od približno 25 posto. U europskom vrhu su: Andora (50 posto), Švedska (48), Finska (42), Belgija (41), Island, Španjolska, Norveška, Danska i Nizozemska (39), dok su na začelju: Mađarska (9), Cipar (12), Rumunjska (13), Turska (14), Irska (15) itd.

Podaci Europske komisije iz 2012. godine o zastupljenosti žena u upravljačkim strukturama tvrtki u privatnom vlasništvu nisu nimalo ohrabrujući. Pokazuje se da u više od polovine od 30 zemalja ni jednom od najvećih tvrtki ne rukovodi žena. Štoviše, ni u jednoj zemlji zastupljenost žena u upravljačkim strukturama tvrtki ne prelazi 30 posto - prosjek zastupljenosti je 14 posto. Najviše žena rukovoditeljica najvećim tvrtkama imaju Slovačka i Makedonija (20 posto), a najmanje Španjolska,  Njemačka i Francuska (3). U Hrvatskoj je ova vrijednost bila 3 posto.

Istraživanje Eurostata o indikatorima ekonomske neovisnosti žena u Europi daje zabrinjavajuće rezultate po kojima se ni u jednoj od 30 istraživanih zemalja ne može govoriti o potpunoj i stvarnoj ekonomskoj neovisnosti žena. Primjerice, žene su u prosjeku 16 posto manje plaćene za isti posao od muškaraca, a trend je da dubina ekonomske krize produbljuje ovaj jaz. Ovo je osobito zabrinjavajuća pojava jer ima dalekosežne, cjeloživotne posljedice po život žene utjecajem na mirovine. Europski prosjek u razlici mirovina žena i muškaraca za isti minuli rad iznosi 39 posto. Njemačka prednjači u ovom negativnom pokazatelju gdje je taj jaz čak 59 posto.

Žene se na tržištu rada susreću i s problemom segregacije i koncentracije u određenim gospodarskim sektorima, primarno u zdravstvu, drugim oblicima skrbi te obrazovanju.

Nadalje, nejednakost žena u radu i zapošljavanju prisutna je i u pitanju skrbi o djeci i nemoćnim članovima kućanstva. Stopa zaposlenosti žena pada 12 posto u slučajevima kada imaju malodobnu djecu u odnosu na stopu zaposlenosti muškaraca u istoj situaciji. Majčinstvo se u zaposlenih europskih žena negativno odražava na cijenu njihova rada i sigurnost radnog mjesta, pokazuje Eurostatovo istraživanje. Činjenice pokazuju da je još dug put do stvarne ekonomske neovisnosti žene u Europi, no nužni koraci na tom putu su mjere javnih politika gdje je sustavna kolektivna briga o članovima društva kojima je potrebna skrb, a koju mahom preuzimaju žene, jedna od temeljnih.

Komisijini podaci pokazuju nadasve zabrinjavajuće podatke glede nasilja nad ženama u Europi. Pokazalo se da je svaka šesta žena u Europi žrtva obiteljskog nasilja od strane muškarca te da svaki dan u Europi sedam žena umre od posljedica te vrste nasilja. Nadalje, između 40 i 50 posto žena u EU pretrpjelo je neki oblik seksualnog uznemiravanja na poslu. Samo je jedna država u EU 2013. godine imala donesen nacionalni akcijski plan protiv nasilja nad ženama koji je obuhvatio sve oblike toga nasilja i mjere suočavanja s tim, Francuska.  Primjerice, u Finskoj, Mađarskoj, Makedoniji i Turskoj ne postoji ni jedno sklonište za žene žrtve nasilja od strane muškaraca na deset tisuća stanovnika. Najbolje stanje po ovom pitanju je u Luksemburgu, Sloveniji, Malti i Nizozemskoj, dok je Hrvatska u skupini zemalja s prosječno zadovoljavajuće riješenim pitanjem skloništa, Austrijom, Danskom, Velikom Britanijom, Njemačkom.

Pokazatelji govore da je u Europi seksualno nasilje nad ženama jedan od oblika nasilja koje se najrjeđe sankcionira.  Nekažnjivost počinitelja je još veća kada su u pitanju žrtve žene s invaliditetom. Ova skupina žena još uvijek trpi prinudnu sterilizaciju ili pobačaj. Mnogima od njih zlostavljač je skrbnik o kojem im ovisi preživljavanje.

Po pitanju prava na pobačaj, u natpolovičnom broju od 30 zemalja pobačaj je nelegalan, zakonom ograničen ili u praksi ograničen na temelju nereguliranog prava na prigovor savjesti.

Komisijini podaci ukazuju na visoku korelaciju između seksualne edukacije i ostvarivanja prava iz reproduktivnog zdravlja. Dokaz tomu je stanje u Švedskoj, Francuskoj i Belgiji dok su na strani loših primjera Poljska, Malta i Austrija.

Negativan trend u Hrvatskoj je nedostatna potpora zaposlenim majkama, prije svega nedostupnost vrtića te ukidanje i smanjivanje drugih pogodnosti za djecu. Radna nesigurnost žena je povećana: 92 posto zaposlenih žena radi ili na pola radnog vremena ili na određeno vrijeme. U slučaju trudnoće ugovori o radu im se u pravilu ne produžuju. Sindikati upozoravaju i na porast seksualnog sramoćenja žena. Gotovo trećina žena u Hrvatskoj starija od 65 godina izložena je riziku od siromaštva.

Pozitivnim trendom prepoznato je jačanje nastojanja za većom zastupljenošću žena u političkom odlučivanju te stav žena o tome (84 posto žena u Hrvatskoj podupire zakonske mjere za uspostavu ravnomjerne zastupljenosti žena i muškaraca u političkom odlučivanju). I u pogledu roditeljske skrbi o djeci zamjetan je pomak prema većem sudjelovanju očeva u roditeljskim dopustima.