Priča sa Dočin

Korisni alati

U nastavku pročitajte tekst koji je u cijelosti objavljen u Slobodnoj Dalmaciji a radi se o našen Mirotu Ćali i njegovin Dočinan!

DOMU KOD Mira Jakšića - Ćale: Servantesa dvori na padinama Brača

Nevjerojatna je ta uobičajena navika ljudi da sve ono što izlazi iz regule, prkosi uobičajenoj svakodnevici, definiraju šašavim, ludastim, glupim... Tek poslije podosta godina odjednom ti isti ljudi naglo mijenjaju mišljenje, proglašavajući ono čemu su se u potaji smijuckali neviđeno pametnim potezom.

S takvom se situacijom susreo i Selčanin Miro Jakšić, zvani Servantes, koji je svoje imanje polako i strpljivo golim rukama gradio nebu pod oblake, na brdskoj padini istočnoga bračkog lokaliteta Dočine, smještenoj na osami do koje su prije nekoliko godina samo tovari mogli nesmetano dolaziti.

Popodne po popodne, kamen po kamen, na lijepom komadu didovine na kojem je Miro sa svojim starijima u ljetnim predvečerjima poslije mora znao dolaziti na komin i zapeći netom ulovljenu hobotnicu, gradio je svoje Servantesa dvore. Među prvim zahvatima bila je obnova stare poljske kućice, koju je priredio za stanovanje, a nakon nje na red su došle dvije nove, izgrađene u identičnom, autohtonom stilu.

Čista priroda

- Nisan ti ni čut da bi ovode napravi niku modernu novogradnju. Ti san da sve bude kako je bilo nikada, znači kamen i drvo. Na Dočine san dolazi sa nonoton, i zato ovi lokalitet za mene ima posebno značenje. Ti san ga zato sačuvat za svoju dicu, da jednom i oni sami sa svojon dicon imadu di doć i uživat. Imadu puno razloga, dočekat će ih čista priroda, tišina, nebo pod zvizdan i pogled na more kojega na sjeveru zatvara makarsko priobalje. Divota jedna - kazuje Miro.

Prvotnih sedam tisuća kvadrata s vremenom je prošireno s još deset na kojima će jednom izniknuti tereni za odbojku i tenis, da se djeca i unuci imaju gdje zaigrati. No to mu sada nije prioritet. Bitnije mu je da je napravio boćalište gdje snage odmjeravaju njegovi prijatelji. Za njih se uvijek nađe i fine spize pripremljene na jednom od dva kamina, njegovih ruku djela. A ako se netko želi odmoriti, tu su tri kućice, od kojih dvije imaju drvene viseće krevete.

Miris ljekovitog bilja

- Puno je ovode bilo posla, sredjivanje šikare, prokrčavanje terena, sakupjanje kamenja u gomile koje mi nazivamo brigovi. Osim jadne stare polusrušene kućice, ničega ovode ni bilo. Kućicu san diga, napravi non jedan novi zid, unutra po starinski stavi viseći krevet pod pločan, i sad je to prava atrakcija. Onda su došle i druge dvi u koje san isto uloži starinski namištaj. Njega puno volin, on daje onu finu patinu cilon ovon priči.

Volim i stare drvene grede, skupjan ih po otoku kad niko ruši stare kuće, a volin i kolce, uvik se i za njih najde niko posebno misto. Al' najviše mi je u srcu kamen, mirine, kako mi po brački zovemo suhozide, i skulpture koje san uloži po cilen imanju- kaže Miro.

Miro voli slagati suhozide, tijekom godina obnove njima je okružio imanje, ulažući u te nekadašnje zaštitne i ogradne zidove na tone kamenja. Kamen mu je u krvi, kao svakom Bračaninu, a s osobitom nam radošću pokazuje dvije velike višetonske gromade. Jedna sada služi kao stol, dok je druga postala ukras, koji je još kao gola gromada Miru zapala za oko pri krčenju okoliša za brdski put.

- Volin ovode doć osjetit miris origana, kostriča, ljekovitog bilja. Volin kad mi se javi i sin iz škole iz Splita, i pita me oćemo za vikend na Dočine. Eto zato san ja sve ovo godinan vridno radi, da bi sačuva ovi komad čiste prirode i ne dopusti mu da ga šikara proguta. E, a kako san želi da se i ovod na brdu osjeti čar mora, sjeti san se jednega pametnega rješenja.

U tuš-prostor u kući san na pod stavi žalo. Zapravo san ti tuš radi po velen jugu, kad se u glavi uvik nika čuda dogadjaju. Doli duboko ispod su se mišali valovi, tuklo je more, vidi san bile kreste, zna san da je bacalo kamenje vanka. I sjeti san se žalo donit gori, i stavit pod noge. Na brdu stojin, a pod nogan more, eto di ćeš većega gušta od tega - kaže Miro Jakšić.