Kontaktirajte nas:
021/622-663

Radno vrijeme Općine:
08 do 15 h (pon-pet)

Danas je: 

Priča o Jadrankamenu

Priča o Jadrankamenu

Jučer je na Facebooku objavljena ova potresna priča jedne djevojke iz Pučišća. Kako ona (ali i svatko od nas) doživljava priču o sudbini Jadrankamena pročitajte u nastavku.

Pismo barba Brunotu...0rešaru

 

Barba Bruno, vi ne možete znati što Bračaninu znači kamen...Ne, jer niste rođeni na njemu...Vaš kamen je obložen novčanicama s puno nula, a Bračaninu je njegov kamen premazan znojem, ukrašen trudom, izrezan krvlju, obložen trudom...Vi na njemu niste spavali, vi se na njemu niste igrali...Vaše obiteljske stolice nisu bile naprašene bijelom prašinom kao one naših radnika...Vi niste popodne iz prašine dolazili doma, ručali u tišini, jednom rukom držali žlicu, drugom brisali znoj sa čela...Vi niste odrasli u ulici gdje je u 14.10 svaki dan prolazila kolona automobila punih nasmiješenih radnika...Vi ih niste iz kale pozdravljali i čekali samo jednoga čovjeka, svojega oca...Barba Bruno, vi se ne sjećate one slike nekoliko radnika, Pave, Mate, Jure i Roka, s malim torbicama na ramenu iz kojih je virila boca, koji su se pješke vraćali s Luke preko Macela do svojih domova....Isto oko 14.00 sati...Vi ste, barba Bruno, nakon svojega radnoga dana uzimali reket u ruke i odlazili na teniske terene, a naš radnik je odlazio na goli krš s motikom u ruci, i iz krša stvarao plodove, lozu, maslinu, smokvu...Vi, barba Bruno, vi ne znate da oni ne vade kamen, već ga beru, jer su im ga dali očevi, Bog i sudbina...Njihov je kamen ucrtan u dlanove, njihov kamen para njihove žuljeve...Njihov kamen je kruh koji jedu i prožvakaju ga bez da lome zube....Ne jedan od njih, ne deset, nego njih na stotine...I komad toga kruha prehrani tisuću malih usta, taj kamen školuje tisuću glavica....Recite, barba Bruno, tko će ih sad hraniti...? Ne može se upisana priča u kamenu izbrisati, ona ima svoju povijest, ona ima svoju tradiciju...Ne možete vi to razumjeti kad sjedite na čistoj stolici i nosite skupa odijela....Zato ste, barba Bruno, tako lako učinili puno grijeha...Jer niste voljeli kamen, jer nije vaš...Voljeli ste kamen obložen novčanicama...A zaboravili ste na one čiji znoj se nalazi ispod njih....

A meni je teško da je u mojemu malom mjestu sinoć bio Veliki petak...Neka ne znam ništa o politici, neka se ne razumijem u dioničarska društva, neka sam mala kap u moru životu..., ja ne prestajem misliti o kamenu, o radniku i njegovoj ženi, djeci...Jer imam srce, i jedna obiteljska stolica u mojemu domu bila je uvijek bijela od prašine....

Barba Bruno, naučila sam da se „Vi" piše velikim slovom kad želiš iskazati nekome poštovanje...Danas to pišem malim, pismo je upućeno vama....

I mislila sam napisati pismo bračkim jezikom, ali ne biste ga razumjeli...Jer niste Bračanin...I niste krš, ni krv ni znoj...

Zorana Geržinić, dijete Jadrankamena