Kontaktirajte nas:
021/622-663

Radno vrijeme Općine:
08 do 15 h (pon-pet)

Danas je: 

Intervju sa Sinišom Vukovićem

Intervju sa Sinišom Vukovićem

Ne treba biti najbolji, ali treba dati najbolje od sebe!

"Hrvatsko slovo", petak, 29. travnja 2011., str. 8 - 9.

Razgovarao: Mladen Vuković

 

SUSRET SA SINIŠOM VUKOVIĆEM

MUZIKOLOGOM, PUBLICISTOM, KNJIŽEVNIKOM

 

Siniša Vuković, splitsko-brački čakavski pjesnik, književni kritičar, putopisac, jezikoslovac, operolog, zborovođa, dirigent, etnolog, melograf, čuvar i promicatelj naše crkvene glazbene baštine, autor 16 knjiga i desetak u pripremi, član Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva skladatelja, u naponu je svoje stvaralačke snage, povremeni je i suradnik "Hrvatskog slova", u razgovoru ima uvijek što zanimljivo i poticajno reći! Nedavno je predstavio prve dvije od četiri zamišljene knjige o povijesti opere u splitskom kazalištu

 

Rođeni ste u Engleskoj, a nitko nije zaljubljeniji u Brač i Dalmaciju od Vas. Otkuda Cambridge na početku Vaše biografije?

Bitno je da sam, ovako i onako, bodul! Moja majka, nažalost prerano preminula, kao mlada djevojka otišla je u Englesku zaraditi štogod kao bejbisiterica. Moj je otac, napravivši me, ostavio i nju i mene, ali tuđina i nelagoda nisu izjeli njezin osjećaj majčinstva. Ja sam, eto, bio prvi njezin tumor, ali me nije ni odbacila ni pobacila, premda nitko nije znao za mene. Osim nje i Boga! Dovela me doma, a na upit njezinog oca, mojega nonota, "Ča ti je to?", odgovorila mu je: "Ća, to ti je unuk!" Odonda su meni moji nono i nona bili, i ostali, moji i otac i mater. Formiravši se uz njih, zacijelo sam i stekao onu ovisnost prema svemu baštinskom u nas, od jezika do glazbe. Moja majka Nikolina nastavila se, na drugačiji način, u mojoj kćerki Niki. I na tome hvala mojoj supruzi Bruni. I nona je nedavno preminula, a ostao mi je još teško bolestan nono u Selcima. Imam i brata Željkota, kojeg također njegov otac nije priznao, premda živi na Braču. Lijep hod sudbine, nema što!

 

U Vašoj biografiji široki su rasponi umjetničkih i znanstvenih djelatnosti. Kako povezujete dijalektologiju i poeziju, esejistiku, glazbenu i književnu kritiku?

Mislim da je to znatiželja. Ja sam ovisnik o znatiželji. Ne dao Bog da se ikad od toga izliječim! I da dijete u meni ikada odraste! Odraz jedne umjetnosti tražim u zrcalu druge. Kao klinac bio sam zaražen enciklopedijama i librima, čitao sam i gutao sve. Dok su moji vršnjaci igrali nogomet, ja sam lovio zmije po Braču i slagao herbarij. Dok su oni navečer izlazili u disko, ja sam - ublažavajući sicilijansku stegu moje none - čitao knjige i sanjao. Čovjek koji ne sanja, ima itekakvog razloga bojati se buđenja! Koristeći instituciju "licentia poetica" odgovorit ću vam da je moje bavljenje zanatima koje ste naveli ovisilo o snu koji sam sanjao. Nisam štreberski tip, neminovno mi je bilo u praksi provesti ono što mi je teorija tek dala nazrijeti. Prst nevjernog Tome, reklo bi se. A možda u tome valja tražiti i moju fascinaciju operom? Jer, smatram ju "kraljicom svih umjetnosti". Kraljica je svima vidljiva, ali nije svakome dostupna, dočim je opera svima dostupna ali nije svima vidljiva, to jest razumljiva. Operi pridajem kraljičine atribucije stoga što ona u sebi sadrži i književnost (libreto), i glazbu (pjevanu i sviranu), i likovnost (kulise i boje svjetla), i arhitekturu (scenografija), i glumu (geste, grimase, pokret), i balet... Opera ima nešto što kod ljudi izaziva strahopoštovanje: ni oni koju ju ne vole, nikad vam se neće rugati što je vi volite. Osjećaju neki kompleks, možda ne opraštaju sebi što im je nedohvatna...?

 

Dvoknjižje "Partitura i štapić" i "Ruža solista" sadrži preko 1400 kartica teksta. Najavili ste četiri knjige pod imenom "Teatrološka tetralogija" što ima enciklopedijske pretenzije. O čemu je riječ?

Krenuo bih od onog "enciklopedijskog" u Vašem pitanju. Predlagao sam svojedobno uvaženom profesoru Petru Selemu projekt imenom "Enciklopedija Splitske opere", na što se on, kad je vidio ogledne natuknice i koncepciju koju sam mu bio pokazao, malo je reći oduševio. Nažalost, na tom plinu oduševljenja sve je ostalo. Ali ja nisam stao, pa se nadam da ću jednog dana, ili večeri, ako ne uz pomoć drugih, a onda sam uzdignuti jedan takav spomenik Splitskoj operi. Dovoljno sam lud da u tome i uspijem. A i znam nekog vraga, leksikologija mi je ipak osnovni poziv, ili, kako prijateljima volim reći: lingvistika mi je poziv s fiksne linije, dok mi je opera drugi poziv, poziv s mobilne linije. Predložio sam enciklopediju i bivšem intendantu Milanu Štrljiću, a govorio sam o njoj i ondašnjem direktoru Splitske opere Ivanu Repušiću. Ali avaj! Rekao sam sad i Dušku Mucalu i, sudeći po njegovoj reakciji, uvjeren sam da će taj projekt za njegovog intendantifikata bit realiziran.

A propos ovih mojih dviju knjiga, "Partiture" i "Ruže", one su, dakle, prva polovica moje "Teatrološke tetralogije" unutar koje u četiri sveska želim, posredstvom mojih opernih putovanja po svijetu i brođenja arhivima Sveučilišne knjižnice, Muzeja Grada Splita i privatnih arhiva, prikazati kompletnu povijest opere u Splitu. Jerbo kad sam, primjerice, "Rigoletto" gledao u milanskom Teatru alla Scala, pisao sam o toj operi iz vizure Splita, donoseći kompletnu njezinu povijest odvijanja u Dioklesovom gradu: od vremena kad su je prvi put izvele talijanske operne trupe za gostovanja u nas, do zadnje produkcije 2000. godine koja je izvedena s domaćim ansamblom. Uvijek sam to dokumentirao sa sastavima pjevača, dirigentima, redateljima... kao i izvadcima iz kritika pojedinih izvedaba, što knjizi daje posebnu kvalitetu. Ovo je mustra, paradigma koju sam primjenjivao o ma kojoj operi da sam pisao, i ma gdje da sam je u svijetu gledao. Uz to, knjige su to koje obiluju starim povijesnim fotografijama sa splitskih predstava, pa one imaju i dodanu vrijednost u smislu historiografske faktografije. Model koji sam započeo u ovim dvjema knjigama nastavlja se i dalje, pa će knjiga "Opera(cija) kazališta" (koja izlazi iz tiska potkraj godine) nadograditi već započeto, a sve će se zaključiti u zaglavnom kamenu projekta, libru "Dnevnik kazališnog broda", koji će, nadam se bit tiskan u drugoj polovici 2012. godine.

 

Nedavno ste predstavili knjige u Splitu i Šibeniku, a očekuju se susreti s publikom u Dubrovniku, Rijeci i Zagrebu. Kakve reakcije očekujete?

Lako je biti neskroman pri odgovoru na ovo pitanje. Naime, obje promocije u Splitu, u foajeu HNK, protekle su s iznimnim zanimanjem publike. Premda svaki autor očekuje da mu takva svečanost ne prođe u nezainteresiranosti, ja sam doista ostao osupnut reakcijama koje je izazvala, konkretno, nedavna promocija druge knjige u nizu. Pored briljantnog zbora "Brodosplit", svjetskog olimpijskog prvaka što je onako gloriozno uveličao sam čin predstavljanja, pa preko lijepih riječi muzikologinje Ivane Tomić Ferić i kolege književnika Jakše Fiamenga, pa slova nakladnika Zorana Boškovića i intendanta HNK Split Duška Mucala, mene je ipak ponajvećma oduševio broj posjetitelja i, u tom velikom broju nazočnih, velik broj onih ljudi koje ne poznajem. Nazočnost tolike količine ljudi koje uopće ne poznajem, a po licu im vidim da nisu analfabeti, veliko mi je priznanje, jer to znači da je moj rad vrednovan, da nije nevidljiv, te da ima zanimanja za ono čime se bavim, premda se naoko čini kako opera inače ne budi znatiželju u ljudi. U šibenskom teatru također je projekt naišao na lijep prijem, pa očekujem da će isto biti i drugdje u Lijepoj našoj. Možda već ovog ljeta predstavljanje bude u Dubrovniuku, a na jesen čekaju nas Zagreb i Rijeka.

 

I sami kažete da ste se, pišući ove knjige, vodili tradicijom pisanja o glazbi koju su utvrdili poznati i veliki hrvatski pisci. Imate li uzora među njima?

U predgovoru "Partiture" napisao sam otprilike kako je hrvatski pisac oduvijek ljepše i kompetentnije pisao o glazbi, nego li hrvatski muzikolog ili "pravi" glazbeni kritičar. Nikoga od slavnih, i vrlih, prethodnika nisam kanio svjesno oponašati, ali moram istaknuti kako je moj osobni favorit - i po stilu i po dubini razumijevanja glazbe - neprijeporno pisac Nedjeljko Fabrio. Oponašao sam ga u onolikoj mjeri što sam njegovim pismom htio biti nadahnut, a nipošto nisam kanio biti njegov eklektik. Ali, nemojmo zaboraviti da su o glazbi izvrsno pisali Julije Rorauer i Milutin Cihlar Nehajev, pa A. G. Matoš i August Šenoa, a niz su lucidnih feljtona i eseja s glazbenim nabojem ispalili i genijalci poput Tina Ujevića i Miroslava Krleže. Bliže našem vremenu nezaobilazne glazbene kritike potpisao je i Igor Mandić. U konstelaciji rečenih zvijezda želio sam i sam, konačno, asfaltirati jednu dionicu od njih započete gradnje glazbene ceste na literarnom teritoriju.

 

U Vašim operološkim napisima dubok pečat ima i putopisni sloj. Zbog čega?

Budući da dosta putujem i da sam po svojem habitusu, rekoh, ipak književnik, logično je bilo da razuzdam putopisni nerv svojeg bića, pa da na sebi svojstven način opišem ono što sam vidio, ljude koje sam sreo, mentalitete koje sam uspoređivao s našim, te da literarizirano prikažem načine putovanja od zraka, mora, zemlje... Drago mi je s čitateljem podijeliti ne samo ono što sam vidio ili naučio, nego i ono kako sam to što sam vidio, i doživio. Razvijajući putopisni meritum u svojem peru posebnu sam pomnju usmjerio opet u djela svojih književnika prethodnika, koji su utabali moje (ipak prvenstveno) italske stope. Od Antuna Nemčića i Petra Preradovića, preko Matoša i Kamova, Milana Begovića i Petra Šegedina do Marka Foteza, Slavka Batušića i suvremenika Mladena Machieda ili Tonka Maroevića.

 

Kako ste uspjeli svoja mnogobrojna putovanja financijski zaokružiti?

Iza mene je stajala jedino moja žena Bruna, koja mi je - ne uvijek punom voljom! - dozvoljavala izbivanje iz kuće. Velika joj hvala na tome. Ja joj to nadoknađujem kad sam doma, jer ne prihvaćam stereotip o muškarcima papučarima. Ništa mi nije mrsko u kući radit. To sam vidio kod svojega nonota; to da muškarcu u kući ništa ne treba biti napraviti ispod časti. U mene su pot i teća, u kužini sam ipak ja šef-kuhinje, ilitiga kogo. Jedino ne volim rizat kruh na fete, to žena radi. Ne znam zašto ne volim rizat kruh na fete.

Ipak, da bih samo u Italiji odgledao dosad preko 70 predstava na oko 40 pozornica u 35 gradova, od presudne mi je važnosti bila dobra volja Juroslava Buljubašića, čiji brodovi u floti "Blue line" višekratno su me prebacili preko Jadrana i otamo vraćali kući. Hvala mu i ovim putem. Spavao sam po hostelima, ili sam se noću vozio vlakovima, da bih ušparao koji šolad! Sad već imam tako dobro razrađenu mrežu povjerenja i prijatelja u Italiji, pa mi oni sami osiguravaju hotelski smještaj, a dostupni su mi svi pjevači, dirigenti, redatelji s kojima se želim sresti. Na moju sreću, sad ih je jako malo, jer sam Riccardu Mutiju bio i na probi i na predstavi, kao i na druženju nakon toga. S Placidom Domingom sam čak večerao, a Leo Nucci gotovo da mi je prijatelj. Razgovarao sam ugodno i dugo sa Zubinom Mehtom, Claudiom Abbadom, Danielom Barenboimom, Georgesom Pretreom, Lorinom Maazelom, Brunom Bartolettijem, Nellom Santijem... pa s pjevačima kao što su José Cura, Andrea Bocelli, Ruggero Raimondi, Renato Bruson... Budi mi dopušteno zahvaliti se i riječkom "Autotransu", brodaru "Jadrolinija" kao i tvrtki "Croatia airlines", koji su me u nekolikim prilikama odbacili do Italije ili Njemačke.

 

Čini mi se da je Italija ipak u središtu vaše pozornosti kao opernoga kritičara?

Italija mi je posebice na meti jer me fascinira svojom kulturnom tradicijom, pa i nama bliskim temperamentom. Postoje indicije da će mi se na talijanskom objaviti knjiga opernih putopisa i eseja pod imenom "Italia e Talia". Zato sam pohodio sve njihove veće i manje operne centre i festivale. Osim Apeninskog poluotoka iskoračio sam i dobar dio Europe, jer sam imao prilike i sreće opere gledati u Londonu, Budimpešti, Beču, Grazu, Salzburgu, Bratislavi, Pragu, Brnu, Münchenu, Hannoveru, Berlinu (u sve tri operne kuće), Leipzigu, Dresdenu, zatim u susjedstvu: Maribor, Ljubljana, Beograd i Sarajevo.

 

Ostvarili ste vrlo raznovrstan opus od 16 knjiga. Kako uspijevate pomiriti sve te različite teme i žanrove?

Uvijek po istoj recepturi. Dok pišem o čakavštini, odmaram se od opere, a dok pišem o operi odmaram se od čitanja proze ili poezije... I tako u krug.

 

Kad se panoramski sagleda Vaše djelo primjećuje se naglašena nacionalna crta. Zašto?

Osjećaj prema baštini ne dobiva se i ne uči, on se usisava majčinim mlijekom. To je, dakle, dar, a ne izbor. Hvala nonotu i noni na toj dragocjenosti. Za sebe volim reći da sam lokal-patriotski kozmopolit i kozmopolitski lokal-patriot. Ne prihvaćam podjele na lijevo i desno, ja želim ići - ravno! Od ideološke važnija mi je duhovna linija čiji pravac ne pruža se u smjeru lijevo-desno, nego gore-dolje. Meni su moja bračka Selca vazda središte, os uokolo koje se sve okreće. Tu mi je korijen, a korijen je važan za upijanje i hranjenje. S druge strane, nema mi dražeg stanja od onog kad čekam vlak, recimo u Firenci ili Bolonji, ili avion u Rimu, Münchenu ili Beču, pa kad oko sebe gledam i crnce, i Japance, i Indijce, i... Ta jednost čovještva i osjećaja pripadnosti ljudskoj vrsti, ćutilnost je kojoj ni najljepša riječ ne može dočarati pa ni obrise, a nekmoli je osjenčati ili joj dati perspektivu. Pogledajte te ljude u oči i osjećat ćete se kao da ste te noći pročitali sabrana djela Tolstoja ili Dostojevskog, Shakespearea ili Kafke, Pirandella ili Manna, Krleže ili Andrića... Hvala dragom Bogu što mi je dao povlasticu čitanja i ove vrste. Sretan sam zbog suza koje mi u takvim prilikama ili krenu ili nateknu pod kapcima zbog tog osjećaja. Baš ta ćutilnost, uvjerenja sam, potvrda je da smo ljudi, da nismo kipovi, te da se razlikujemo od ostalih živih bića na Zemlji.

 

Kako ocjenjujete stanje kulturne politike u nas? Jeste li imali potporu institucija u svojem radu?

Što se tiče kulturne politike, mislim da je ona selektivna. Ako vas je zahvatio žrvanj povlastica, onda možete računati na izdašnu pomoć većih institucija. Ja, na žalost, još nisam bio te sreće. A da bih ostvario projekte kao što su "Enciklopedija Splitske opere", pa "Atlas dalmatinskih nadimaka" koji sastavljam, pa "Splitski čakavski ričnik" na kojem radim godinama, antologiju čakavske poezije "Partenca put nase"... trebao bih iza sebe imati nekog jakog nakladnika koji bi mi omogućio da ekstrakt energije uložim u rad na tim knjigama, a ne da nakon silnog utroška i vremena i snage i znanja, moram se još dodatno trošiti i na zaokruživanje materijalne strane samog objavljivanja. To iscrpljuje i zamara, demotivira čak! Čini mi se da je gorljivi problem i meni i drugima procvat osrednjosti - mediokritetokracija vlada! - jer su se moćnici prosječnih kapaciteta i znanja nakotili k'o krumpirove zlatice. Teško je u takvoj invaziji ostati nedirnute krošnje. Ja, pak, čekao sam dosad, a čekat ću i dalje. I neću se umoriti. Kao što neću ni popustit stege strogih kriterija kojih se i sam držim. Ne treba bit najbolji, treba dati najbolje od sebe. To sam naslijedio od mojega nonota i moje none. Meni su moje svetinje moji grobovi, i nono u njihovom predvorju. Sebe mogu izdat, grobove ne!

 

Niste samo glazbeni kritičar, nego i pjevač i zborovođa, ne uho nego i grlo između kojih je i dirigentski štapić. Konzervator ste i nematerijalne
baštine, autorom trodijelnog CD albuma zavičajnih crkvenih napjeva kroz cijelu godinu!

Nasmijali ste me s ovim - pjevač! Ja sam vam pjevač koliko je i Gilbert Kaplan dirigent. To je onaj biznismen koji je odlučio biti dirigent tako što unajmi orkestar (jer ima para) i dirigira isključivo Drugu simfoniju Gustava Mahlera. I ništa drugo. Ja, naime, pjevam jedino Muku na Cvjetnicu ili Veliki petak u mojim bračkim Selcima, neku poslanicu i - gotovo! Većina voditelja ili zborovođa koja radi s amaterima, ima istrošen i ružan glas. Na probama im morate pjevati svaku dionicu, što glas doslovce razori. Poznajem neke elemente vokalne tehnike i disanja, pa se tako izvlačim, ali ne može se reći da mi je Bog bio odveć naklonjen kad je u me ugrađivao pjevački talent. Zahvalan sam mu, Bogu, što u nekim drugim aspektima nije šparao. Jest, zborovođa sam i voditelj klapa od čega sam se spočetka uzdržavao živeći sam u Splitu odvojen od obitelji: evo već čitavu jednu punoljetnost, počam od 1993. godine. Baština je ono što sam prepoznao kao vrijednost odrastajući s nonotom i nonom, dakle s preskokom jedne cijele generacije. Po tome sam vršnjak naraštaju svoje pokojne majke, a budući da je i mene i moju milu mater othranila ista mati, prema uspomeni na svoju preminulu majku gajim i osjećaje - sestrinstva. O tome pišem u romanu "Majka od kruha". Iz te energije koja je nastala u vijencu odrastanja s nonotom i nonom, rekoh, pročedila je moja enormna ljubav prema svemu što svijet gnijezda kojem pripadaju moji najbliži - identificira. A to su, u prvom redu partera, jezik i pjesma. Zapisao sam stotine što svjetovnih što crkvenih pučkih napjeva po cijeloj Dalmaciji, te ih harmonizirao i obradio za pjevačke zborove ili klape. Jedan pleter crkvenih napjeva našeg podneblja zimus sam snimio s muškim vokalnim ansamblom Chorus Spalatensis iz Splita i objavit ćemo taj nosač zvuka do ljeta. A trostruki CD "Ispovid'te se" koji spominjete, pionirski je pothvat u hrvatskoj folklornoj diskografiji! Jerbo, obuhvatili smo sve, a ne samo korizmu, koja se najčešće snima. To je projekt koji sam sanjao 12 godina, na kojem sam sa svojim Zborom Krista Kralja iz mojih Selaca radio intenzivno dvije obilate godine i uspjeli smo snimiti sve napjeve koji se pjevaju (ili su se pjevali) u našoj župi preko cijele godine. Također, od zadnjih pjevača, nekad i doslovce pred njihov posljednji izdah, uspio sam izvući pokoju davno zaboravljenu melodiju, zapisati je i zbor je naučiti pjevati. Svaki napjev psalma iz ma kojeg doba crkvene godine (adventa, korizme, sprovoda, blagdana...) svaki napjev poslanice, svi zazivi, sve svečane paraliturgijske i ine pjesme, misa za mrtve, svečana misa na latinskom, adventsko-korizmena misa... našli su se na ovim trima diskovima. Kad ovo spominjem moram izreći kako mi je jedna od najvećih radosti u životu, pored onih podrazumljivih obiteljskih, baš rad s mojim prijateljima pjevačima iz Zbora Krista Kralja. Radio sam s profesionalcima i s velikim ansamblima u Splitu, nastupao s njima diljem Europe, ali radost dobro ispjevane pjesme u mojoj selačkoj župi Gospe od Karmena, radost je koja ponajvećma ispunja moje i žiće i biće.

 

 

 

 

Siniša Vuković i:  Placido Domingo (Foto 1), Riccardo Muti (Foto 2) i Zubin Mehta (Foto 3).