Kontaktirajte nas:
021/622-663

Radno vrijeme Općine:
08 do 15 h (pon-pet)

Danas je: 

Članak o Selcima u časopisu Vijenac

Članak o Selcima u časopisu Vijenac

Prenosimo u cijelosti članak što je glavni urednik Vijenca, Andrija Tunjić napisao prilikom svog boravka u Selcima za vrijeme kulturne manifestacije Croatia Rediviva !

Devetnaesta Croatia rediviva u Selcima na Braču


Ča, kaj i što u arkadiji Brača



Do 19. pjesničke manifestacije Croatia rediviva, koja se svake godine održava u Selcima na Braču, nikada nisam bio na tom otoku, iako mi se uvijek činio poznatim. O tom arkadijskom otoku čuo sam mnogo toga iz priča, ali i pročitao u raznim književnim i novinarskim tekstovima. Bilo je tu i viceva o škrtosti Bračana, ali i o urođenoj prilagodljivosti i snalažljivosti. Najsnažniji dojam do stupanja na njegovo tlo ostavile su pjesme Vladimira Nazora, Drage Štambuka, Tina Ujevića, Petra Gudelja i mnogih drugih. Premda se nekomu može činiti da pjesme nisu pravo mjerilo Brača i Bračana, one su ipak vrata u ljepotu tog otoka znana po bijelom kamenu kojim su izgrađene ne samo bračke kuće i palače, nego i mnogobrojne svjetske građevine kao što su Bijela kuća u Washingtonu, Kip slobode i zgrada UN-a u New Yorku, Meštrovićev mauzolej itd. Kamenu ljepotu Brača natkriljuju Bračani, čvrsti muškarci te lijepe i skladne žene. Ali i krajolik obrastao vinogradima, maslinicima, smokvama i mnogim drugim biljem.


Dok se trajektom iz Makarske približavam Braču, točnije Sumartinu, gdje me čeka Lucija, profesorica grčkoga i latinskoga, a sada turistička djelatnica i jedna od osoba zaduženih za smještaj nas koji dolazimo na manifestaciju Croatia rediviva, moje iščekivanje graniči s iščekivanjem prvog susreta s nepoznatim svijetom. No ne osjećam se tako samo ja, nego i većina turista koji prvi put plove na Brač.
Nad sjeveroistočnom stranom Brača, gdje je Sumartin, kao vječna straža nadvija se zvonik selačke crkve Krista Kralja, bračke katedrale, kako ju je nazvao pokojni kardinal Franjo Kuharić. Crkva je ozidana bračkim kamenom, građena je od 1921. do 1955. sa zvonikom visokim 45 metara, 16 metara nižim od planiranoga jer je sve završeno brzo iz straha da komunistička vlast ne spriječi njezin završetak. Možda od njezine gradnje ništa ne bi ni bilo da je nisu bombardirali talijanski fašisti, od čega kao znak i danas stoje unakaženi stupovi koji drže trobrodnu crkvu.

Didolića dvori


Kao biljeg fašističke odmazde nad Selcima i danas stoje mnoge srušene kuće i palače bez krovova iz kojih put nebeske visine hrle smokve, grmlje i raslinje te uspomene nekolicine onih koji se sjećaju toga dana. I Croatia rediviva svoj je prvotni termin održavanja, koji je bio tjedan poslije Gospe od Karmela 16. srpnja, pomaknula na 9. kolovoza kao podsjećanje na 9. kolovoza 1943, kada su talijanski fašisti zbog oružja ukradenog iz njihove vojarne u Bolu iz odmazde spalili: Selca, Novo Selo, Pučišća, Povlja poznata po Povljanskoj listini iz 1184. i mnoga druga mjesta na Braču, pojasnio je razloge promjene termina utemeljitelj manifestacije, pjesnik i diplomat Drago Štambuk.
„Moj pokojni otac Ivan", posljednji načelnik općine Selca, pripovijeda Drago, „nakon evakuacije žitelja molio je Talijane da ne pale mjesto, ali umjesto milosti svezali su ga i zatvorili u podrum kuće na rubu mjesta koju su sačuvali kao svoje sjedište. Tri dana i tri noći dok su selca gorjela nisu mu dali ni kap vode". O tom strašnom događaju svjedoči kamena ploča na zidu iza biste Stjepana Radića, podignuta na istoimenom trgu tek 65 godina poslije, u ljeto 2008. godine.


Unatoč toj tragediji Selca danas blistaju, bijeli se brački kamen kamo god se pogleda, sa svih strana: i iz pločnika i od crkve i sa skulpture pape Ivana Pavla II, iznimno djelo Kuzme Kovačića sa susjednog otoka Hvara, koja se nalazi na zapadnoj strani crkve Krista Kralja. Nevjerojatan je taj kip, osobito noću. Promatrao sam ga iza ponoći kada se mogla čuti samo tišina. Iza crkve je lebdila Wojtilina figura, samo što nije poletjela. Ali umjesto njezina leta na tišini ljetne noći zibali su se stihovi pjesnika koji su pohodili Selca. U mislima čujem pjesnike kojih više nema, a koji su tu postali poete oliveati.
Osim kipa Wojtile, Selca su prva u svijetu podigla bistu Lavu N. Tolstoju 1914, tri godine poslije smrti, tu su poprsja Hansa Dietricha Genschera, Aloisa Mocka, Martina Kukučina, velikana slovačke književnosti, autora najvažnijega realističnog slovačkog romana Dom u strani, kojim je ovjekovječio Selca, gdje je službovao kao liječnik od 1893. do 1908. godine.
„Ideja za Croatia rediviva obznani mi se u ljeto 1988, kada smo slavili stogodišnjicu Hrvatskoga sastanka - društva osnovana za promicanje kulture i umjetnosti u narodu", započinje priču o manifestaciji Drago dok stojimo na mjestu odakle pjesnici mještanima govore i čitaju svoju poeziju.


„Na Veliku subotu 30. ožujka", nastavlja potom Drago, „pred Krvavi Uskrs u hrvatskoj palindromskoj 1991. održani su prvi baštinski dani Croatia rediviva (obnovljena Hrvatska). U mjesnoj dvorani pred crkvenim i svjetovnim dostojnicima, okrunio sam Zlatana Jakšića, bračkoga čakavskog barda, maslinovim vijencem."
U knjizi Maslinov vijenac Štambuk piše da je osobno obuzet jezikom te da misli kako je „hrvatska jezična sudbina valjala ići putem miješanja svih triju hrvatskih jezika: čakavice, kajkavice i štokavice - umjesto putem Bečkog hrvatsko-srpskog dogovora iz 1850, kojim se štokavica postavi iznad starijih jezičnih temeljaca. Zbog navedenog odlučio sam da u baštinskim danima temelj bude upravo ideja trojezičnosti-trojstvenosti hrvatskoga jezika. Nazvavši tako svehrvatsku pjesničku večer Ča - kaj - što s namjerom da i čakavci i kajkavci i štokavci u Selcima jednakopravno čitaju svoje distinktivne stihove i da koieneizacija (koine, grč. mješavina) kao diskretni, zaista diskretni naputak bude signum. Temporis signum. I da u tropletu hrvatskoga jezičnoga blaga zvone i ča i kaj i što i da izgovor njin bude na kraju nagrađen vijencem domaće masline -oleaginea corona. Jer maslina je i profana i sakralna - mironosna biljka. Zato se ovi dani imaju raspinjati poput nje - riječju pjesničkom i svetom - između katedrale i sabornice, Kaptola i Griča, kardinala i bana, između ča i što, u dubinama zazivajući vjekove i trajanje."


Svake godine jedan pjesnik dobije maslinov vijenac koji „svijaju časne sestre milosrdnice (Sv. Vinka Paulskoga) ili pak Ivo Vuković, dobri duh mjesta". Do sada su ga dobili osim Zlatana Jakšića i Drago Štambuk, Jakša Fiamengo, Božica Jelušić, Vesna Parun, Luko Paljetak, Tonko Maroević, Ivan Golub, Vlasta Vrandečić Lebarić, Slavko Mihalić, Dragutin Tadijanović, Zvonimir Mrkonjić, Petar Gudelj, Sonja Manojlović, Tatjana Radovanović, Mate Ganza, Joško Božanić i Mladen Machiedo.
Na ovogodišnjoj Croatia rediviva pred mnoštvom Selčana, turista i dvojicom veleposlanika, japanskim Yoshio Tamurom i njemačkim Berndom Fisherom, nastupila su 23 pjesnika: Natalija Badovinac Ostojić, Tomislav Marijan Bilosnić, Anela Borčić, Lana Derkač, Pajo Kanižaj, Ivan Kutnjak, Neva Kežić, Damir Kršul, Fabijan Lovrić, Mladen Machiedo, Tomislav Milohanić, Nevenka Nekić, Josip Palada, Tatjana Radovinović, Davor Šalat, Damir Šodan, Drago Štambuk, Juro Štambuk, Marcelo Štambuk, Milko Valent, Đuro Vidmarović, Vlasta Vrandečić Lebarić i Siniša Vuković. Čulo se i ča i kaj i što. Ovjenčanik, poeta oliveatus, postao je Milko Valent, čija je majka rodom baš iz Selaca. O manifestaciji Valent kaže: „To što sam postao poeta oliveatus i što sam dobio maslinov vijenac znači mi puno, ponajprije stoga jer je to stručno uvažavanje mojega pjesničkog rada (svi u žiriju su pjesnici), a i zato što je Croatia rediviva po svojemu konceptu jedina pjesnička manifestacija u Hrvatskoj koja se trudi uočiti i poticati kvalitativne dosege ‘trojezičnosti' hrvatskog pjesništva u tri glavna jezika hrvatskog jezika (čakavskom, kajkavskom i štokavskom)." Od početka Croatia rediviva utemeljitelj Drago Štambuk nastoji svoju ideju koineizacije hrvatskoga jezika održati živom, u čemu uz velike napore i uspijeva. Nažalost, recepcija te ideje i njezine manifestacije nije sasvim povoljna u kontekstu hrvatske književne kulture jer su uzroci brojni, a glavni je uzrok nerazumijevanje značaja njegovanja tri ravnopravna jezika hrvatskoga jezika, te zbog toga kratki spojevi svih onih čimbenika koji bi trebali osnažiti tu pjesničku manifestaciju.
Ministarstvo kulture RH, Društvo hrvatskih književnika i Hrvatsko društvo pisaca trebali bi snažnije financijski poduprijeti te na druge načine poticati tu manifestaciju, a Croatia rediviva trebala bi sebe organizirati kao primjerice Goranovo proljeće, trebala bi se institucionalizirati. Ukoliko se te dvije stvari učine, vjerujem da će Croatia rediviva 20. obljetnicu sljedeće godine proslaviti kako i zaslužuje ideja po kojoj je nastala: ozbiljno i kreativno u svakom smislu te s velikom količinom uživanja u ča-kaj-što-tkivu hrvatskog jezika, što se, doduše, zbivalo i dosad, ali bi kao posljedica tog novog pristupa, vjerujem, bila življa recepcija te manifestacije, a na razini one poticajne i provokativne ideje koja je manifestaciju i utemeljila.


Neupitnost i dragocjenost te ideje i njezinih dosadašnjih rezultata samorazumljive su, a ova izjava mišljena je istodobno i kao protest protiv ukratko opisana stanja i kao potpora onima koji širenje i oplemenjivanje očitog bogatstva hrvatskog jezika (ča, kaj, što) doživljavaju ne samo kao užitak u čitanju, pisanju i slušanju nego i kao snažnu moralnu gestu potpore informiranih te pismenih ljudi, što je ujedno čin intelektualnoga poštenja koje je, nažalost, ne samo u kulturi i umjetnosti, u dramatičnom opadanju.
Nedaleko, davadesetak metara od mjesta čitanja poezije, kao trajan znak sjećanja na pobjednike ustanovljen je Zid od poezije, na kojem su imena dobitnika i pokoji njihov stih koji su sami odabrali ili je po njihovoj želji to uradio Drago. Prvi ovjenčanik iz 1991, Zlatan Jakšić, odabrao je stihove:

Bog je stvori buru
za nosit ševuru
i zavitar
da se huli vitar.

Do njegove ploče uklesano je ime Drage Štambuka i stihovi:
Onako kako more cjeliva otok,
postupno, postojano,
tako ćemo i mi, djeca Božje providnosti,
sebe nanovo zavoljeti.


Ispod imena Vesna Parun stoji stih: Ljubav presađuje moje misli u vrtove vječnosti.

Ivan Golub, ovjenčan 1998, Selcima je podario stihove:
F Knigi piše da je Bog
čoveka od zemle napravil.
Je, aliod one zemle
na kojoj se čovek rodi.

Selčani ispod imena Slavko Mihalić mogu pročitati:
Budeš li otvoren kao vrata ruina,
svi će putevi voditi kroz tebe.

Pod imenom Dragutina Tadijanovića, koji je vijenac dobio 2001, uklesani su stihovi:
I kad nikog od nas ne bude
Sjat će sunce nad oranicama.

Petar Gudelj poručuje:
Imam zemlju u jeziku.
Jezik u zemlji.

Uz Zid poezije osnovan je i Collegium oliveatorum. U zapisniku s konstituiranja piše: „Dana Gospodnjeg 19. srpnja 1998. u Selcima na Braču, 15 minuta do podneva, nakon Svete mise predvođene Ivanom Golubom u crkvi Krista Kralja. Pjesnici ovjenčani maslinovim vijencem s baštinskih dana Cratia rediviva sa svehrvatske večeri poezije Ča - kaj - što u Selcima na Braču: Drago Štambuk, (1992), Jakša Fiamengo (1993), Luko Paljetak (1996), Tonko Maroević (1997) i Ivan Golub (1998) - položivši svaki jedan drugome svoju desnicu, jednu na drugu (prva utemeljitelja Croatia rediviva Drage Štambuka i posljednja zadnjeg ovjenčanika Ivana Goluba), na stol prekriven ljubičastim stolnjakom za kojim vijećahu, ob desnu spomeniku Stjepana Radića, na istoimenom trgu, a pred crkvom Krista Kralja (zabilježeno Fiamengovom kamerom, Ivo Vuković fecit), odlučiše osnovati družbu ovjenčanika (oliveati, coronati). Ovjenčaništvo je status i ono je vječno. Družba će se zvati Collegium oliveatorum, a članovi njezini (membri oliveati, coronati) magi ili mudraci - poklonitelji Isusa Krista -pomazanika (pomazao me uljem radosti), dan Družbe jest Bogojavljenje, zaštitnik je novorođeni Kralj (Krist Kralj) uz suzaštitnicu Gospu od Karmela."
Sljedeće godine manifestacija će obilježiti dvadesetogodišnjicu. Od te okrugle obljetnice načelnik općine Selca, Ivica Škrpaca, očekuje, kako je sam izjavio, veći angažman Ministarstva kulture, a osobito obaju društva književnika, koja se ponašaju kao da je riječ o nevažnoj manifestaciji.

Andrija Tunjić